Je li moguće  moliti i tražiti samo jedno od Boga? Psalam 27,4 progovara jasnoćom ne mnoge stvari, nego jednu stvar molim – „Za jedno molim Jahvu, samo to ja tražim: da živim u Domu Jahvinu sve dane života svoga, da uživam milinu Jahvinu i dom Njegov gledam.“ Bog ne želi vrijeme posjete nedjeljom od 10h do 11h. Bog želi srca koja prebivaju u svakodnevnom zajedništvu sa Njim.

Ako u Bibliji postoji slika savršenog blagoslova, onda je nalazimo u Postanku 1–2. Ondje je svijet opisan kao prostor ispunjen Božjom dobrotom, redom i skladom – svijet u kojem je sve na svome mjestu i u kojem ne postoji ništa što se protivi Bogu. Ili jezikom Postanka 1 i 2, to je stanje „sedmog dana“ u kojem vlada „počinak“. No nakon pobune u Postanku 3 taj se red raspada i nastaje kaos, svijet u kojem i danas živimo.

Čovjek više ne živi u podložnosti Bogu i, posljedično, gubi blagoslov. Ipak, Božja namjera nije napuštanje čovjeka, nego njegov povratak u Edenski vrt – u stanje kakvo je postojalo prije pobune. Da bi se to dogodilo, Bog mora iznova oblikovati čovjeka na svoju sliku.

Jedan tekst iz Hebrejske Biblije posebno jasno govori o tome što znači biti blagoslovljen. U Psalmu 1 blagoslovljena se osoba uspoređuje sa stablom zasađenim uz tekuću vodu, koje u svoje vrijeme donosi rod. Razlog takve plodonosnosti leži u tome što se ta osoba kloni zla te uživa u Zakonu Jahvinu i razmišlja o njemu dan i noć. Takva je osoba poput plodonosnog stabla jer se hrani s „drveta koje daje život“. Drugim riječima, Zakon je prikazan kao „stablo života“ koje daje život onome tko se njime hrani.

Kada ove dvije biblijske slike – Postanak 1–2 i Psalam 1 – spojimo zajedno, dolazimo do sljedeće istine: moliti se da „Bog nekoga blagoslovi“ znači moliti da Bog u potpunosti zavlada životom te osobe, da sve što ta osoba jest i ima bude podloženo Bogu, zato da bi ta osoba mogla iskusiti čim više kako izgleda život kada Bog vlada.

Dakle, u molitvi za blagoslov ne samo da molimo za taj „proces oblikovanja“, već i za to da se osoba, po milosti Božjoj, može iskusiti taj konačni Božji blagoslov: boravak u prisutnosti samoga Boga!

dr. Ervin Budiselić

Pri tumačenju tekstova Biblije između ostalog važno je  razumjeti da svaki prijevod Biblije ujedno predstavlja i tumačenje (naime, onaj koji je s hebrejskog i grčkog jezika preveo tekst samim time ga je i protumačio). Pored toga nešto na što treba obratiti pažnju jesu naslovi i podnaslovi koje nalazimo u pojedinim izdanjima Biblijama. Naime, svako uredništvo Biblije u svrhu pomoći čitateljima tekst Biblije može podijeliti naslovima i podnaslovima. Iako ovo može predstavljati pomoć, jednako tako može čitatelju sugerirati podjelu teksta na dijelove koji su izvorno i značenjski cjelina pa se tako trebaju i čitati i tumačiti. 

Pogledajmo primjer iz 5. Poglavlja Matejeva evanđelja (izdanje KS-a):

Sol zemlje i svjetlost svijeta

¹³»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«

¹⁴»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. ¹⁵Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. ¹⁶Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«

Kršćanski zakon usavršenje Mojsijeva

¹⁷»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. ¹⁸Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. ¹⁹Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Ako čitamo ova dva dijela 5. poglavlja Mateja, podnaslovi nas navode da ih čitamo kao dvije zasebne teme ili cjeline. No jesu li to uistinu značenjski nepovezane cjeline?

Naime, Isus govori o soli i svjetlu, tj. da su neki ljudi sol zemlje i svjetlo svijeta. No ako postavimo pitanje što je to što soli daje slanost, a svjetlo čini svjetlom, u ovom odjeljku ne nalazimo odgovor. No ako tekst iz Mateja 5,17 uzmemo kao nastavak, prepoznajemo pojašnjenje rečenog. Od 5,17 Isus pojašnjava kako on nije došao ukinuti Zakon i Proroke, već ih ispuniti. Potom govori o tome da će onaj koji ne vrši i najmanju zapovijed te i druge počne učiti to isto, biti najmanji u kraljevstvu Božjem. Vrijedi i obrnuto. To znači da je ispunjenje ili ispunjavanje Zakona i Proroka ono što donosi soli i daje svjetlost. Samo oni koji poput Isusa slijede put ispunjavanja Zakona i Proroka mogu biti sol i isijavati svjetlo.

Ovo sada otvara jednu širu temu koja je prisutna u Svetom pismu, a povezana je s prepoznavanjem važnosti židovskih korijena kršćanstva. Među kršćanima se ponekad može susresti stav prema kojem je Isus došao među Židove, ali je odbacio židovstvo kao veliki promašaj i započeo nešto novo. Drugim riječima, raskrstio je sa svime od prije i pokrenu nešto potpuno novo. No postavlja se pitanje je li moguće ovim pristupom istinski duboko pojmiti i razumjeti Isusov nauk i službu te Sveto pismo u cjelini. Odnosno, koristeći se slikom iz Mateja 5, možemo se pitati: kakvo će biti naše svjetlo i kvaliteta soli ako ne razumijemo da je Isus došao “ispuniti”, a ne “ukinuti”?

Ako je Isus došao ukinuti, onda krenimo ispočetka. No ako je došao ispuniti, onda moramo krenuti unazad kao ne bismo tražili neku novu “sol” i “svjetlo“.

dr.sc. Ervin Budiselić

Preuzeto www.bizg.hr

U Ivanu 14 Isus govori o napuštanju učenika, njihovom ponovnom susretu te o tome što će se desiti između Isusovog odlaska i njihovog ponovnog susreta s njime. Priča započinje s Isusovom izjavom da on odlazi kako bi pripremio sobe u kući njegovog Oca: „Vi znate kamo ja idem (mjesto), i znate put do tamo“ (Iv 14,4). No, učenici ulažu prigovor na tu Isusovu tvrdnju. Prvi se javlja Toma koji kaže: „Ne znamo kamo ideš“, da bi nakon toga rekao: „Prema tome, ne možemo poznavati put do tamo.“ Nakon što im Isus kaže „Ja sam put, istina i život. Ocu se može doći samo kroz mene“ (14,6, SHP), te u 14,7 kaže da su već vidjeli Oca jer su vidjeli njega, javlja se Filip koji u 14,8 traži od Isusa da im pokaže Oca i samim time negira Isusovu tvrdnju da su već vidjeli Oca.

Ovaj kratki uvod potreban je da bismo uvidjeli kako je „okidač“ za Isusovu izjavu u 14,6 spomen puta. Zanimljivo da se u cijelom Ivanovom evanđelju imenica „put“ spominje samo tri puta i to u 14,4-6. No, kako je Isus rekao da oni već znaju put, to podrazumijeva da ideju puta moramo tražiti u prethodnim poglavljima – sve što Isus čini i govori u Ivanu jest slika puta. „Put“ podrazumijeva „hodanje“, a hodanje jest biblijski pojam koji označava način kako osoba živi. Drugim riječima, kada im Isus govori o poznavanju puta, on mi ne govori samo o razumskom slaganju s nekim tvrdnjama, već im govori o praktičnom življenju Božjih istina.

Također, potrebno je uvidjeti kako u 14. poglavlju Isus koristi tri snažne slike da im pojasni svoju izjavu „Ja sam…“: sliku zaruka, obitelji i učeništva. Kada Isus u 14,2-3 Isus kaže da ih ostavlja, ali ih ostavlja zato da im pripremi sobe, oni su znali da on govori o zarukama. Naime, u ono vrijeme mladić bi zaprosio djevojku i ako bi ona pristala, mladić bi onda, kao dio pripreme za trenutak svadbe, otišao u svoju kuću da joj pripremi prostorije u kojima će živjeti. Nakon što bi zaručnik pripremio sve i dobio odobrenje od svoga oca, tek bi se tada svadba mogla održati. Koristeći ovu sliku Isus ovdje govori o privremenoj razdvojenosti između sebe kao zaručnika i Crkve kao zaručnice. No, ta zaručnica mora znati da dok čeka povratak svoga zaručnika, ona ima zadaću/misiju, i ona mora biti vjerna svome zaručniku, a ne se ljubakati s ostalim udvaračima/momcima.

Nadalje, kada spominje „Očevu kuću“ – pojam koji je itekako bio dobro poznat Židovima onoga vremena, on govori o ideji obitelji.

U Isusovo vrijeme ljudi su u Galileji živjeli u tzv. insulama – to klaster kuća gdje bi proširena obitelj na čelu s ocem živjela zajedno. Kuće bi bile izgrađene oko središnjeg dvorišta i po potrebi bi se dodavale nove prostorije/kuće.

I konačno, Isus u 14. poglavlju koristi sliku učeništva. Ako razumijemo da je učeništvo proces u kojem učenik slijedeći svog rabina postaje poput njega u hodu s Bogom (usp. Lk 6,40), onda nam je jasno da, iako Isus u Ivanu 14 nigdje izrijekom ne spominje pojam učeništva, ono itekako prožima to poglavlje. Pa tako u 14,12 Isus kaže da će učenici činiti djela koja on čini i baš kao što Isus ljubi Oca i vrši njegove zapovijedi (14,31) tako će i učenici ljubiti Isusa i vršiti njegove zapovijedi (14,15) tj. Njegovu Riječ (14,23).

Zašto su ove tri slike bitne? Zato jer pojam „puta“ podrazumijeva način na koji trebamo „hodati“, tj. živjeti, a iz Ivana 14 možemo iščitati da je naša zadaća: hodati kao Njegova zaručnica, ponašati se kao obitelj te biti njegovi učenici. Slika zaručnice podrazumijeva vjernost i čistoću. Slika obitelji podrazumijeva autoritet i poslušnost s jedne strane, ali i prisne odnose s druge strane. Slika učeništva podrazumijeva proces „postajanja poput Isusa“ te određenu zadaću. Sve to dio je Isusovog govora u Ivanu 14 i pomaže nam bolje razumjeti njegovu izjavu „Ja sam put, istina i život“.

Rekavši „Ja sam put, istina i život“, Isus ovdje ne nudi sebe samo kao primjer svega onoga što on od njih traži i očekuje, već i na taj način još jednom otkriva svoj identitet. I dok je moguće ovi izjavu čitati na način „Isus je put na kojem ćeš upoznati istinu koja će te odvesti u život“, moguće je da na ovaj način Isus sebe opisuje kao „stablo života“. Ako se vratimo u Edenski vrt, onda znamo da je u njemu bilo i „stablo života“ do kojeg je vodio „put“ (Post 3,24). I tako u jednome retku imamo zajedno pojmove život i put. No što je s istinom? Iako se istina ne javlja u priči o Edenskom vrtu, to što su Adam i Eva poslušali glas zmije, znači da su odbacili Božju istinu i povjerovali u laž. Ako je ovo što tvrdim točno, Isusova izjava u 14,6 otkriva nam Isusa kao stablo života koje nam nudi život i vraća nas nazad u zajedništvo s Bogom koje je narušeno u Edenu u Postanku 3. Zbog Isusa i jedino zbog njega, možemo doći k Ocu.

dr.sc. Ervin Budiselić

Preuzeto s www.bizg.hr

1 . Zajedništvo s Bogom: Molitva je naša izravna linija komunikacije s našim Nebeskim Ocem. Omogućuje nam da Mu se približimo, izrazimo svoje najdublje misli i tražimo Njegovo vodstvo i prisutnost u našim životima. Kao što je Isus rekao u Mateju 6,6: “A ti kad moliš, uđi u svoju sobu i zatvori vrata te se pomoli svome Ocu koji je u tajnosti. I tvoj Otac koji vidi u tajnosti naplatit će te.”

2.  Jačanje vjere: Redovita molitva jača našu vjeru i produbljuje naš odnos s Bogom. U Filipljanima 4,6-7, apostol Pavao ohrabruje vjernike, govoreći: “Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem očitujte svoje želje Bogu. I mir Božji, koji je iznad svega sav razum, čuvat će vaša srca i vaše misli u Kristu Isusu.”

3. Traženje vodstva: Molitva je sredstvo putem kojeg možemo tražiti Božje vodstvo i mudrost. Mudre izreke 3,5-6 nas podsjećaju: “Uzdaj se u Jahvu svim srcem svojim, a ne oslanjaj se na vlastiti razum. Na svim putovima svojim priznaj ga i on će poravniti staze tvoje.”

4. Duhovna borba: Molitva nas osposobljava za duhovnu borbu, dopuštajući nam da se suprotstavimo neprijateljskim planovima. Efežanima 6:18 potiče vjernike da se “mole u svakom trenutku u Duhu, svom molitvom i prošnjom. U tu svrhu budite budni sa svom ustrajnošću, moleći se za sve svete.”

5. Prepuštanje briga i tereta: Molitva nam pruža put da svoje brige, terete i brige predamo Bogu. 1. Petrova 5,7 nas potiče: “Sve svoje brige bacite na njega, jer on brine za vas.”

Zaključak

U zaključku možemo reći da molitva ima neizmjerno značenje u životu kršćana. To je način komuniciranja s Bogom, molitva jača našu vjeru, omogućuje nam da tražimo Njegovo vodstvo, uključimo se u duhovno ratovanje i oslobodimo od briga. Dok razvijamo svakodnevnu naviku molitve, otvaramo se Božjoj transformativnoj snazi i pozivamo Njegovu prisutnost u svaki aspekt našeg života. Poslušajmo stoga riječi iz 1. Solunjanima 5,17, koje nas upućuju da “molimo bez prestanka”.

Dobro je očekivati takve izazovne situacije među članovima obiteljima i pripremiti plan po kojem će se nesuglasice rješavati na miran i konstruktivan način. Zapravo, kad se mudro rješavaju, nesuglasice mogu postati prilika za učenje i rast. U suprotnom, ako se rješavaju na nepromišljen način, nesuglasice mogu značajno  narušiti i oslabiti obiteljske odnose.

Što kaže Bog?

Što se tiče rješavanja nesuglasica, Bog je kršćanima dao određena obećanja zbog kojih su u značajnoj prednosti u odnosu na ljude ovoga svijeta. Prije svega, postoji obećanje da će On uvijek biti tu za svoju djecu, da ih blagoslovi i pomogne im u dobrim i zlim vremenima (Heb 13:5-6). Osim toga, vjernicima je obećano da će ih Bog pratiti i biti uz njih u svim teškoćama s kojima se susretnu te da će intervenirati, dajući im izlaz kad im bude preteško nositi se s nevoljama.

Obećao je i da će ih On provesti kroz sve kušnje i nevolje i izvesti sve na dobro svojoj vjernoj djeci. S takvim obećanjima kršćani se mogu radovati u teškoćama jer znaju da će kroz nevolje rasti, što inače ne bi bilo moguće. Kao što je Isus bio uslišan zbog svoje poslušnosti udružene s patnjom, tako će biti i kršćanima. Oni kojima nedostaje mudrosti da razumiju te stvari, trebaju moliti za mudrost i Gospodin obećava da će im je dati.

Zaključak

Otvorenost i iskrenost imaju veliku snagu stvoriti okolinu bez sukoba. Često i darežljivo izražavanje ljubavi također doprinosi atmosferi mira.